“SVE što sam željela je da moj muž ne bude kao moj OTAC – a bio je GORI” – Tužna ispovjest ŽENE…

Uloga oca u životu djeteta je od velikog značaja – i to je neminovno.

Međutim, kada uticaj, ljubav i podrška ove uloge izostane, to zna da utiče tokom čitavog života djeteta – pa odrasle osobe. Nalažost, nemaju svi divna iskustva kada su odnosi roditelj – dijete u pitanju. Koliko je taj odnos važan i uzajaman – znaju oni koji su bez istog ostali.

Ono što zna da bude česta pojava jeste veliki uticaj koji osoba nosi sa sobom kasnije kroz život – a sve je posljedica upravo tog narušenog odnosa.

U nastavku iznosimo ispovjest jedne djevojke, njenog djetinjstva, ali i kasnijeg lošeg partnerskog odnosa. U njenom slučaju sve je bilo povezano.

“Kada sam već bila tinejdžerka, bilo mi je poznato da otac samo dolazi ponekad. Taj dan, je bio očev dan, pa je shodno tome i bio tu.

Otišao je kada sam imala pet godina, i povremeno se pojavljivao. Nisam imala čestitku, a niti šta da napišem povodom dana očeva. Nisam mogla kao druge djevojčice i djevojke da napišem “Hvala ti što si najbolji tata na svijetu” i slično. To je bila jedina istina.

Više sam ga se sjećala kao petogodišnjakinja, dok nije otišao, nego sada, jer ne stvaram uspomene i ne znam puno o njemu.

Jednostavno, nisam mogla da iskažem zahvalnost čovjeku koji me je napustio. Napustio fizički, emotivno i finansijski. Obećala sam sebi da se nikada neću udati za čovjeka kao što je on. Zapravo, otac je imao problema.

Jednostavno je vremenom gubio brižnost, osjećaj za djecu, pažnju, i sve ono što je potrebno. Oprostila sam mu, a moja majka je takođe davala takav primjer.

Objasnila nam je da nas otac voli i da mi treba da volimo njega. Da on jednostavno ima problem. Željela je da nemamo sukob niti averziju prema njemu.

Kada sam upoznala svog tadašnjem momka, rekla sam da ako napravi bilo šta slično, da ću otići. Međutim, kasnije sam shvatila da sam se udala za čovjeka, sa drugačijom vrstom problema. To je problem koji takođe može uništiti porodicu. Empatiju nije posjedovao, ali narcisoidno ponašanje jeste.

Obratila sam se bračnom savjetniku i jasno ga pitala: “Znam da se radi o meni. Samo me zanima šta je to kod mene, što privlači ovakve tipove muškaraca”? Objasnio mi je da nije sve knjiga koju možemo unaprijed pročitati – ali da često pratimo šablon”.

“Imala sam oca koji me je napustio, a onda upoznala čovjeka koji me je emotivno napustio. Shvatila sam, da me je takav osjećaj i vibracija samo pratila. Nisam se riješila osjećaja iz djetinjstva, i iz želje da bude drugačije i suprotno – slično me je dočekalo”.

“I znam da je majka činila jednu grešku, a da se to ne bi trebalo raditi. Ne smišljati izgovore za osobu koju voliš, samo kako bi se opravdali njeni postupci”.

Priče su individualne i različite. Nekoga zaista osjećaj koji stvori u djetinjstvu, prati i kroz njegov tok odrastanja.

Obrasci i uvjerenja se nose u sebi i teško ih je odstraniti. Kako god, muška figura u porodici je značajna bilo da se radi o muškom ili ženskom djetetu. Ali, takođe poenta priče je važna. Ponekad je pogrešno opravdavati nečije postupke, samo zato što ga volimo.

Treba se postaviti pitanje, da li tako radimo sebi, ali i našoj porodici u korist? I da li je najpametnije jednostavno odnos prekinuti, koliko god teško bilo, i realno objasniti situaciju, kako sebi, tako i djeci? Zbog bolje budućnosti.

infopult

error: Sadržaj je zaštićen !!